Ne znam kako sam prvi put došla do bloga Snješkin Kutak ali ono što dobro pamtim je da sam bila oduševljena kad sam ga vidjela. Na blogu je autorica za sebe napisala “U slobodno vrijeme slikam ulja, pastele, oslikavam staklo i odnedavno radim decoupage koji me začarao. Kao malo dijete skupljam salvete i uživam u njima. Hvala na posjeti…srdačan pozdrav iz Banjaluke”. Počela sam redovno da ga pratim i da se divim prelijepim stvarima koje Snežana napravi i tu postavi, a onda mi je palo na pamet da je šteta da sa njom ne napravim intervju i svima ostalima pokažem kakve bisere od ljudi imamo oko sebe a često toga nismo ni svjesni.

Reci nam nešto o sebi – ko je Snežana Tunić? Gdje živi, šta radi, i za šta je „učila školu“?
Znači ovako, nešto o meni… Rođena sam u Banjaluci 1972.g. Završila srednju turističku školu, upisala istoriju – geografiju, sve ovdje u Banjaluci. Fakultet nisam završila do kraja, na moju veliku žalost ali ko zna. Udata,imam dvoje djece.

Moje, tako ga nazovimo, glavno zanimanje je vezano za ugostiteljstvo. Već dugi niz godina sam vlasnik kafića u Banjaluci. Moram reći da mi je ipak najslađe zarađen novac ovaj od dekupaža tj. od mog hobija. To je ono u čemu uživam i što volim raditi i kad nemam narudžbu uzmem nešto da uradim bez razloga, onako samo zato što mi je nadošla inspiracija i zato što uživam u tome.

Kada si otkrila umjetničku crtu u sebi i na koji način? Šta je bilo prvo što si radila?
Prije nekih desetak godina sam krenula u Školu crtanja i slikanja „Dragaš“. Tako se sve pokrenulo. Moram naglasiti da i danas pohađam časove u ateljeu „Dragaš“. To je jednostavno preraslo u jedno divno druženje a tamo i nastaju divna ulja na platnu i pasteli.

Kako je dalje tekao razvoj – prvo slikanje, pa oslikavanje stakla pa dekupaž?
Prije neke 3 do 4 godine sam počela crtati na staklu. U tome i danas uživam. Nakon toga sam otkrila svijet salveta. To me totalno zaokupiralo, postala sam ovisnik o salvetama. Moram spomenuti još jedan svoj hobi koji sam otkrila početkom ove godine. To je bušenje jaja, odnosno Madeira tehnika. Na jajima se radi bukvalno čipka bušenjem ljuske jajeta. Jako je naporno i teško, ali vrijedi svakog uloženog truda. Ponekad bude i razočarenja, izbušim jaje i na kraju mi cijelo popuca.

Šta najviše voliš da radiš od svega, u čemu najviše uživaš i u kojoj tehnici možeš najbolje da se izraziš? Da li uopšte možeš razdvojiti sve te tehnike?
Od svih tehnika najviše volim decoupage - rad sa salvetama, to mi je baš priraslo srcu i u tome onako istinski uživam. Salvete skupljam kao malo dijete, kupujem ih gdje god stignem, prijatelji iz svih dijelova svijeta mi ih šalju, kupujem ih i onlajn. Ma totalno sam zaražena. Mada, opet uzmem da ocrtam koji komad stakla pa kažem sama sebi ‘Uh što mi je lijepo, baš volim crtati na staklu’ Ma, volim ja sve svoje hobije.

Od kada pišeš blog i predstavljaš svoje radove na njemu? Kako je došlo do toga, kako i zašto si počela?
Blog „Snješkin kutak“ pišem negdje oko godinu dana. Počela sam ga pisati na nagovor prijatelja i sad uživam u tome. Nekad ga i zapostavim, zaboravim na njega pa me onda prijatelji podsjećaju da stavim nove radove. U svakom slučaju to je jako lijep vid druženja. Tu sam upoznala divne ljude, stekla nove prijatelje, naučila dosta novoga.

Je li ti blog pomogao u razvijanju ovog hobija? 
Jeste, naravno, kao što rekoh, tamo se može svašta novo naučiti. Bloganjem sam se i usavršila u ovome što radim mada ja imam običaj reći da ja svaki dan učim. Ako me pitaš što se tiče prodaje, preko bloga nisam nikad ništa prodala ali ja i nisam zbog toga na blogu.

U martu si učestvovala na humanitarnoj izložbi? Reci nam nešto o tome? Je li bilo još poziva za neke izložbe?
Jeste, u martu sam pozvana od strane Udruženja profesora i prevodilaca Banjaluke na prvu humanitarnu izložbu prodajnog karaktera. Dio sredstava od onog što smo prodali smo izdvojili za Dom za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“. To je bila izložba na kojoj je bilo još kreativaca i bilo je dosta toga lijepoga za vidjeti. Ta izložba mi je nekako i pomogla jer je to moje prvo izlaganje i pojavljivanje u javnosti. Ljudi su mi prilazili i čudili se tome da tako nešto što ja radim ima u Banjaluci. Poslije su slijedile izložbe u Domu omladine, zatim u Muzičkom paviljonu itd.

Koliko je inače interesovanje javnosti za proizvodima ovakve vrste? Meni se čini da se sve češće ljudi okreću i traže unikatne proizvode, valjda zbog poplave jeftine i nekvalitetne robe. Jesam li u pravu?
Interesovanje ljudi je jako veliko, svi vole da poklone nešto unikatno i ono što je ručni rad. Šteta je što ljudi i ne znaju da ima jako puno kreativnih ljudi koji nisu u javnosti a imaju toliko toga za pokazati, toliko prekrasnih stvari, unikatnih radova.

Sve češće stižu i narudžbe, hobi se razvija. Možeš li udovoljiti svim željama? I da li je moguće u nekoj budućnosti živjeti od njega?
Da, hobi se lagano razvija, narudžbi nekad ima manje, nekad više. Do sada su svi bili zadovoljni i nekako uvijek pogodim šta taj neko želi, uvijek bude to to. Mislim da nije moguće u budućnosti živjeti samo od toga, ne znam. Razmišljala sam o tome da se registruejm jer samim tim bih imala i više prometa, mogla bih prodavati na nekim lijepim mjestima u centru grada gdje je prometno, gdje se prodaje… Ali za sada nisam spremna za to jer nisam sigurna koliko bi se isplatilo, a porezi i ostali nameti su takvi da nije vrijeme baš za eksperimentisanje sa privatnim biznisima.

Kakvi su ti planovi za budućnost? Nove tehnike, izložbe?
Što se tiče izložbi, ima nekih ideja i planova ali o tome sad nećemo da se ne izjalovi. A nove tehnike? Pa ja uvijek imam nekih novih ideja. Imam toliko ideja da bi bilo dobro da mi dan traje 48h. Recimo da mi se trenutno mota po glavi jedna nova tehnika „One stroke“, crtanje jednim potezom.

Za kraj bismo mogli poručiti čitateljima da ne bacaju stare stvari niti salvete – od svega toga se mogu napraviti lijepi i originalni predmeti. Jesam li u pravu?
Jedna moja prijateljica me skoro pita ‘Pa Snježo, gdje ti nađeš svu ovu starudiju?’ Tako sam se ismijala. Ja joj kažem da ja od novoga pravim staro i pohabano. Eto, došlo je do toga. Ali naravno, najslađe mi je kad neki stari predmet restauriram, kad dobije novo odijelo. Tako da zaista ne treba ništa bacati, treba sve čuvati jer svaki taj predmet koji ima svoju priču dobije trenutak slave.

U mojim slikama na Facebooku ima jedan stari stolić od moje strine koji sam ja tako preuredila da ga ne bih dala za hiljadu onih najnovijih. A salvete nipošto ne bacajte, šaljite ih na moju adresu. Šalim se naravno, ali uz lijepe salvete, ljepilo i malo mašte možete dobiti predivan i unikatan predmet.

—-
Snježi želimo da svoj hobi razvija svakim danom, pa ko zna, možda je vrijeme nekad demantuje da zaista bude u mogućnosti živjeti od njega. Na veliku radost svih onih koji vole ovako lijepe i unikatno rađene predmete.

U nastavku pogledajte neke njene radove, a ako vam to nije dovoljno svratite i na blog Snješkin kutak. Znam da ćete biti oduševljeni.

Tekst preuzet sa Intermezzo, autor: Hana Kazazović